tomo81

Uvijek sam volio filmove sa nekom pricom, sa nekim junacima koji su realni, tako i Rokya! Pogotovo drugi dio! Stvarno me jucer zadnja scena tako dirnula do bola, ma da nisam frajer koji place n filmove..... No dok sam gledao film cijelo vrijeme sam pokusavao se zamislit i bit poput njega, miran tih jednostavan, isto tako volio bih uvijek biti miran poput njega u nekim "teskim situacijama"....

Kada sam upoznao Petra bio sam sretan sto je uvijek bio za akciju, bilo da se tiče da odemo negdje na cugu, bilo da se zaletimo vikendom na more. Petar je bio apsolvent arhitekture i fakultet mu nikad nije predstavljao problem. Bio je dijete imućnih roditelja, imao je uvijek novaca, ali nije bio razmaženo dijete kao pola njegove ekipe.

Jedne subote dogovorili smo popodnevnu cugu na cvjetnom, gledali komade, smijali se glupim temama, psovali suce koji su opet pokrali Cibonu... No nakon takvih tema uslijedila je tema koju nikako nismo mogli zaobići.... Petar se spremao na odlazak, odlazak na ratište... Kad bi dotaknuli takvu temu njegovo lice bi se naglo uozbiljilo, bore na njegovom licu koje je dobio od širokog osmjeha lagano su nestajale i pretvarale se u ravne crte njegovog ozbiljnog lica...-„ Odlučio sam Kruno, ne mogu se prešetavati po Zagrebu kao zadnji papak, dok ljudi ginu za naše dvije pive koje pijemo sad u miru, šta ću svojoj djeci reći kad jednom o tome budu čitali i pitali me gdje sam tada ja bio“ Idem Kruno i jedva čekam.... -Jel zna Ana?- prekinuo sam ga prije nego što je išta drugo mi htio reći... – Nisam, i to mi je najteže pada...

Ana je bila studentica treće godine ekonomije, djevojka koja je imala kestenasto smeđu kosu, smeđe oči. Ana je živjela je sa roditeljima u malom stanu u N. Zagrebu u skromnim uvjetima. Njezini roditelji su radili i ponekad nekoliko poslova samo da bi svojoj Ani omogućili nastavak studija. Ana je upoznala Petra na jednom rođendanu od zajedničkog prijatelja. Ljubav im se dogodila odmah. Imali su svoj svijet i svoje želje, svoje snove...

Stigao je i kobni četvrtak kada je Petar odlučio reći da odlazi. Petar ju je čekao ispod sata, kao obično, samo što ovaj put kad ju je ugledao kako izlazi iz tramvaja, zadržao je kameni izraz lica. Njihovi sastanci izgledali su tako nevini i čisti, poput dvoje tineđera koji su tek otkrili čari ljubavi.

Petar ju je zgrabio za ruku i poveo u rijeku koja se zove Ilica. Ana je slutila nešto.
- „Odlazim na ratište, u ponedjeljak me kupi bus sa Borongaja“ – ispalio je Petar.
Ani se srušio svijet, svi njezini snovi su bili potopljeni, Ana ga je samo pogledala očima koje su se punile suzama kao da nikad neće prestati curiti iz njih suze. Gledala ga je dugo, dok Petar nije svoje usne prislonio na njezino čelo i tiho joj šapnuo, -„Kad se vratim, vjenčat ćemo se“...

Ana je nakon nekoliko trenutaka uspjela odagnat suze, ali ne i tugu, samo ga je čvrsto stisnula uz sebe i tiho šapnula, - „Petre, obećaj mi da ćeš se vratiti!“

Petar je u ponedjeljak otputovao na slavonsko područje.


Nakon tri mjeseca na Aninu adresu stigao je brzojav iz ministarstva, da je Petar Horvat poginu pri proboju za Vukovar.....

svjetlost koja je ponekad nam nevidljiva

evo i mene u ovo virtualnom svijetu digitalnih dnevnika
evo nedavnosam pricao sa jednom zenom o pojmu srece, sta je danas sreca za modrenog covjeka? da li je to ljubav koju na pokljanja osoba s kojom zivimo? da li je to novac koji trosimo? da li je to zdravlje koje ne cuvamo? da li je to trica koju sam postigao u zadnjem haklu za pobjedu? Ma sta god bila sreca, ponekad mi je daleka i strana, a ponekad je tako blizu da je se i bojim.... Šta je sreca? Sreca je velika stvar...